>

Križevci su jedan od najstarijih gradova u kontinentalnoj Hrvatskoj. Tako će nam povijesna vrela posvjedočiti o pisanoj povijesti Križevaca već od 12. stoljeća kao županijskog središta, a od polovine 13. stoljeća, točnije od 1252., kao privilegiranog banskog, pa potom kraljevskog grada. I župnu crkvu svetog Križa vrela potvrđuju zarana, već 1232. godine, kao jednu od najstarijih crkvi u regiji. No ranija povijesna vrela izgubljena su, te bi se mogao steći dojam da na ovom mjestu naselje datira tek otkada ga povijest potvrđuje. Da nije tako ne svjedoče samo mnogoborojni arheološki nalazi, koji dokazuju kontinuitet života pod Kalnikom i uz križevačke potoke Korušku, Trstenik, Vrtlin i Glogovnicu; kroz tisuće godina, tu je važno križanje cesta, od kojih su neke nesumnjivo rimske, kao na primjer ona od Varaždinskih Toplica prema Sisku. No tu je i tradicija, legende i pučke predaje o nastanku mjesta, o imenu mjesta, neprovjereni, ali utemeljeni podaci o povijesnim događajima koji su se možda ovdje dogodili.

Tako najpoznatija predaja, ona o čudu svetog Križa koju je zapisao Kvirin Vidačić, govori da su u 6. stoljeću, tek doseljeni Hrvati, još pogani, baš na ovom mjestu, trpeći žestoku žeđ, doživjeli viziju križa nad bunarom koji ih je sve okrijepio. Čim primiše Vjeru, nastane ovdje crkva, na mjestu gdje crkva istog titulara stoji i danas. Druga predaja, koju ne možemo dokazati, ali niti osporiti, govori o vremenu kralja Kolomana, te da su se predstavnici hrvatskog i mađarskog naroda susreli baš ovdje, kad ugovarahu uvjete mira i dinastički savez pod krunom svetg Stjepana. Neobično žilavo i živo predaja nam ocrtava Križevce kao najznatnije mjesto srednjovjekovne Slavonije, a ako sve i nije bilo točno kao što narod prenosi s naraštaja na naraštaj, opet je pažnje vrijedan svaki podatak predaje, tamo gdje nedostaju vrela. Da su Križevci bili od prvih zabilježenih plemenskih županija, činjenica je, jednako kao i da su u 14. stoljeću sjedište najveće županije, koja je površinom i življem veća od zagrebačke i varaždinske zajedno.

Godine 1252. osnovao je Ban Stjepan Gornji grad kao kolonizatorsko naselje, odmah ga obdarivši širokom gradskim povlasticama, no prema predaji gradom je Križevce proglasio još Koloman stoljeće i pol ranije. Sljedećih će pet stoljeća povijest Križevaca biti povijest dva bliska, ali odvojena grada, Gornjeg i Donjeg te ta podjela i danas živi u svijesti građana, koji se, ne bez ponosa kako na zajedničku tako i na povijest svakog od ovih gradskih entiteta dijele na 'Gornjograđane' i 'Donjograđane'. Ako je pak istina da je prva izgubljena povlastica još Kolomanova, onda su Križevci doista jedan od najstarijih gradova između Save i Drave.

Razvoju grada pogoduje dobar položaj na križanju trgovačkih i vojničkih cesta, i široke gradske slobode koje uključuju pravo sajma, veliku razinu lokalne uprave, blagonaklonost kraljeva, stalno prisustvo podbana, sjedište kraljevskig suda itd.

Povijest nas tijekom srednjovjekovnih stoljeća izvještava o važnom administrativnom i civilnom središtu, gradu koji je nesumnjivo ukrašen lijepim crkvama, samostanima, , utvrdom te bogatim trgovačkim i obrtničkim kućama. Od toga je nažalost malo očuvano, pored već spominjane crkve Sv. Križa, tu je samostan u Gornjem gradu, isprva augustinski, potom franjevački, da bi danas bio sjedište grkokatoliške biskupije. Povijest bilježi  slavonske i hrvatske sabore, od kojih je neslavnu reputaciju stekao onaj kojeg pamtimo kao 'Krvavi sabor križevački'. Malo znamo o tom događaju, obračunu kralja i protudvorskog pokreta hrvatskih i ugarskih velikaša, koji se, kako tradicija hoće, možda doista dogodio u crkvi Sv. Križa dana 27. veljače 1397. godine. Nedugo nakon ovog nemilog događaja kralj Sigismund svojom povlasticom još proširi gradske privilegije, te odobri podizanje bedema oko Donjeg grada. Ovom se važnom povlasticom Križevci ponovo u rangu izjednače s ostalim gradovima u okolici, Koprivnicom, Varaždinom itd., za kojima su, mada najstariji među njima, tijekom stoljeća malo zaostali u ovlastima samouprave.

Nažalost, tužna stoljeća turskih ratova, koja ne samo iz čitavog križevačkog kraja, učine mrtvu pograničnu zonu spaljene zemlje, znatno oslabe ekonomsku bazu ovog bogatog trgovišta, velik dio Križevačke županije našao se iza granice turskog osvajanja, drugi dio opustošen i popaljen, tako da od velike bogate županije ostane tek nešto više nego ništa. Porezni dimovi svedeni na desetinu broja iz 15. stoljeća, više nisu mogli nositi ekonomski razvoj grada, koji, djelomice višekratno popaljen od Turaka, zaostane, te mu razvoj bude sasvim podređen vojnim obrambenim potrebama. Ipak, i u tim se vremenima Križevci žilavo odupiru uvijek sanjajući ljepšu budućnost i veće mogućnosti. U 17. stoljeću u grad dolaze pavlini, najobrazovaniji i najvredniji crkveni red u Hrvatskoj, moćni feudalci, ali i velika gospoda, koja su mnogo zaslužna da se u teškim vremenima 'Reliquiae reliquiarum' u Hrvatskoj nikad ne ugasi luč znanosti i prosvjete. Pavlinski samostan u Križevcima jedan je od posljednjih osnovanih u Hrvatskoj, a jedan Križevčanin, Nikola Benger, baš kroz palvinski red doživi najviše počasti, te postane najpoznatiji kroničar pavlinskog reda. Svoju je veliku ljubav za rodni grad pretočio 1730. godine u redove knjige 'Regina Martyrum', koja zbog živih i opširnih opisa Križevaca treba biti smatrana pretečom svih turističkih vodiča u Hrvatskoj. Pavlinski red doveo je ovamo i velikog Ivana Rangera, koji je upravo u gradu Križevcima ostavio svoja prva rijetka štafelajna djela koja je napravio po dolasku u Hrvatsku.

Raskošno uređene, mada veličinom skromne, križevačke barkone crkve i kapele svjedoče o nikad izgubljenoj vjeri i želji da se nadiđe teška stvarnost. Raspoređene na prilazima, tvoreći oko grada križ, i ove crkve namjerno ili slučajno potvrđuju višestruko rimovanje imena grada s njegovim geografskim položajem i crkvenim patronom. Na požare i kužne pošasti koji su vjerno obilazili grad u najtežim stoljećima podsjećaju nas crkvice sv. Roka i sv. Florijana, na sajam koji se na gornjegradskom trgu održava još od vremena Arpadovića podsjeća crkva sv. Ladislava, koja kasnije patronat podijeli s trećim hrvatskim svecem, sv. Markom Križevčaninom, a na mnoga čuda koja su se dogodila po zagovoru Gospinu, podsjeća najljepša križevačka crkva, Majka Božja Koruška. Od civilnih građevina iz baroka su nam sačuvane raskošna županijska palača (danas Gradsko poglavarstvo), nekadašnja pavlinska apoteka u kojoj je danas Gradski muzej, te zgrada koju žitelji po tradiciji zovu Sabornicom (danas Likovna galerija). Zauvijek su izgubljene sve one karakteristične obrtničko trgovačke kuće u Gornjem gradu uglavnom s tri prozora, koje su mu davale onaj posebni seosko-gradski ugođaj o kojem svjedoči još pokoja stara fotografija. Mnoge stare zgrade uzornom su brigom vlasnika obnavljane i modernizirane, te im je danas teško prepoznati stariju jezgru, kao na primjer grkokatolička biskupija, u čijim zidovima leži blizu jednog tisućljeća, a danas je krasna kompilacija dvaju prvaka hrvatske arhitekture 19. stoljeća, Felbingera i Bollea. I najstarija zgrada u gradu, crkva Sv. Križa obnovljena je početkom 20. stoljeća u nastojanju da joj se obnovom vrati smisao koji je izgubila premještanjem sjedišta župe. U duhu moderne novo ruho dao joj je arhitekt Stjepan Podhorski, isti koji je gradu podario i krasnu zgradu Hrvatskoga doma.

Razdvojena povijest Gornjeg i Donjeg grada bila je u ranijim stoljećima poticaj razvoja, jer su se naselja, svako svojim posebnim povlasticama i prednostima nadmetale u razvoju i napretku. Ali u težim stoljećima, kad je život stisnut iza malog obzidanog područja 'unutarnjeg grada', te daljim razvojem i promjenom strukture države, staro ustrojstvo postalo je neprimjereno. Stoga, točno pola tisućljeća nakon Stjepanove povlastice, uslijed reforme starih županija, kraljica Marija Terezija proglasi godine 1752. ujedinjenje grada, te novim Križevcima podijeli grb koji je bio sjedinjen stari grb Gornjeg i Donjeg grada. Spomen na odvojenu povijest oba grada blizanca ostao je, osim u ujednjenom grbu koji je i danas grb grada, u dobronamjernim susjedskim šalama 'Gorjanaca' i 'Donjegrađana', te u pluralnom imenu 'Križevci'.

U devetnaestom stoljeću Križevci, kao i čitava Hrvatska, doživljavaju brojne promjene. Sam grad se mijenja u svom vanjskom izgledu. Stare gradske zidine i ostaci tvrđave srušeni su uglavnom do sredine stoljeća pa grad sve više dobiva izgled modernog naselja čemu pridonosi i urbanistički plan iz 1861. godine. Ulice se popločavaju, izrađuju se šetnice i parkovi.

Znatan je i porast stanovništva. Dok početkom stoljeća grad ima samo 1199 stanovnika, godine 1910. ih je 4886. Sve je veći broj Židova koji u svoje ruke preuzimaju trgovinu te se aktivno uključuju u sve tokove privrednog života grada, a 1895. podižu i sinagogu.

Osjeća se sve jači zamah u privrednom životu. U gradu postoji pivnica, dvije tiskare, pivovara, paromlin, nekoliko hotela ili svratišta, a 1872. osniva se Štedionica. Otvaranje Gospodarskog i šumarskog učilišta 10. listopada 1860, prvog takve vrste na jugoistoku Evrope, u mnogome je pridonijelo napretku poljoprivrede, ne samo u Križevcima, već u čitavoj sjevernoj Hrvatskoj. Nedaleko grada prošla je 1870. i željeznica, na putu od Budimpešte preko Zagreba do Rijeke, no ona nije ispunila očekivanja Križevčana da će bolja prometna povezanost doprinijeti daljnjem napretku grada.

Tokom cijelog devetnaestog stoljeća u gradu kraće ili duže vrijeme borave i rade razni znameniti Hrvati: Tituš Brezovački, Antun Nemčić, Mirko Bogović, Dragojlo Kušlan, Ljudevit Vukotinović, Josip Schlosser, Mojsije Baltić, Milutin Cihlar Nehajev, Gustav Bohutinsky, Fran Gudrum Oriovčanin, Oton Frangeš, Julije Drohobecky, da spomenemo samo neke. Mnogi od njih bili su predavači na Učilištu.

Svakako najvažniji kulturni događaj u gradu sredinom stoljeća bilo je osnivanje Ilirske čitaonice 1838. godine, koja porijeklo vuče iz Narodnog kasina. U pedesetima će, za Bachova apsolutizma, njen rad privremeno prestati da bi ponovo započeo 1862. po imenom Narodne čitaonice. Privatna glazbena škola djeluje u Križevcima na samom početku XIX stoljeća, već od 1813. Pjevačko društvo "Zvono" postoji od 1863, a kasnije mu se, u glazbenom životu grada, pridružuje i "Slavuj", koji okuplja slušatelje Gospodarskog učilišta. Postoji i amaterska kazališna družina sa dvadesetak članova.

 01 R 02 R  03 R 
 04 R  05 R  06 R
 09 R  08 R  10 R
 11 R  12 R  13 R

Pratite nas na Twitter, Facebook ili RSS kanalu.

Nazad na vrh